Goddamn Avlija

Autor negatron | 3 Okt, 2010

     
      Gleda ona mene, gledam ja nju. Očas posla eto nas u krevetu, i sve je super. Ustajem iz kreveta i spremam se, danas dobijam Nobelovu nagradu za Most Awesome Dude in The Universe. Na putu do mesta događaja trčim jako brzo i usput skačem po krovovima obližnjih kuća i zgrada, boreći se protiv kriminala i korupcije u isto vreme. Dok letim iznad šuma i dolina, iznenada me neki zastrašujući zvuk obara na zemlju, ja se budim i shvatam da je to sve bio samo san. E jebi ga.
    Besan, pitam se ko me je probudio ovako rano (07:00 valjda). Odgovor ubrzo stiže: komšija prekoputa izlazi na terasu i prikuplja zavidnu količinu šlajmare u ustima pritom praveći zvukove koji bi i Predatora uplašili i naterali da spakuje kofere i napusti planetu Zemlju. Uporan u svojim pokušajima da spavam duže, ja ponovo zaspim i sve je super.
    Nakon određenog vremena (negde oko 10:00) počinje kultni umetnički performans pod nazivom "Ubacivanje praznih flasa koka-kole u gajbu sa neslućenih visina", u izvođenju radnika iz obližnje poslastičarnice.Performans uključuje slaganje nekoliko desetina praznih flaša koka-kole u gajbe, a cilj je da se proizvede što veća buka, pogotovo leti, kada su svima otvoreni prozori i mogu bolje da uživaju u milim zvucima koje samo jedna flaša koka-kole može da proizvede. 
    Tako počinje dan u stambenom kompleksu u centru Novog Sada, popularnijem pod nazivom Prokleta Avlija.
    Pošto više nema smisla spavati, jer avantura tek počinje, ustajem i dovodim se u red, a onda naravno sedam za komp. Tada na terasu prekoputa izlazi baba koja izgleda kao smežurana verzija dr Evil-a, sa glasom na osnovu kojeg čovek može zaključiti da joj je možda baterija pri kraju. Neko vreme samo stoji tu i gleda nešto, a onda započinje razgovor sa drugom babom, koja živi otprilike 20 m od nje. Naravno, ni jedna od njih dve ne čuju dobro, a ne pada im na pamet da priđu bliže, pa razgovor obiluje kricima kao što su "a?!", "šta kaaažeees?!", "moooliiim?!", itd. I to sve uz takve boje glasova, da ti se krv sledi u žilama.
    Negde u to vreme se pojavljuju i brkati Turčin  i njegova žena. Pre svega, da objasnim kako izgleda Prokleta Avlija. To je takoreći pasaž u centru Novog Sada, ali tu nema lokala već su tu isključivo stanovi. Dužina pasaža je oko 50 m, i podeljen je po dužini jednim bedemom (taj bedem između ostalog štiti mene od navedenih u ovom tekstu). Gospodin Turčin živi na početku pasaža, a sa ženom razgovara isključivo kada je ona na drugom kraju pasaža, tj. na idaljenosti od 50 m. Razgovaranje na manjim udaljenostima nije u njihovom fazonu. To im je donelo prestižnu titulu Megafon Family. Još i kada im leti u goste dođu mala Vrištalina i njen mlađi brat (Vrištalin?), prelazi se na sledeći level agonije.
    Međutim, apsolutni šampion narušavanja kućnog reda i mira je fantastični Stefan. Ovaj mališan dolazi u posetu svojoj babi s vremena na vreme (da je stalno ovde, ja bih se odselio verovatno). Procenjujući njegove talente, ja bih mu dao 1000 antihrist poena, i obavestio bih Papu da bi bilo pametno da organizuje krstaški pohod. Kako stvari stoje, on je verovatno sin iz prvog braka Sotone i Marine Tucaković, jer samo to dvoje pojedinaca može da proizvede tako neodoljivo nepodnošljivo dete.Taj klinac između ostalog radi i sledeće stvari: piša sa terase, zove nekog imaginarnog drugara čije ime ja ne umem da izgovorim (verovatno neki đavolji nemušti jezik), vrišti konstantno a kad mu kažu da prestane da vrišti on vrišti jos konstantnije.
     
     
    Idemo dalje... Tačno preko puta mene žive tri studenta. Koliko  dugo oni studiraju, nemam pojma, ali imam neki utisak da im to studiranje nije baš neki prioritet u životu. Anyway, nesnosni su. Jedan od njih je Crnogorac, i kao i svi ljudi njegove sorte, obožava da izađe  na terasu dok razgovara telefonom, zadigne lakat i dere se toliko da se baterija na telefonu troši brže jer ne može da podnese tolike decibele. Noću, kada se vraćaju iz provoda, ponašaju se kao da žive na vrh brda.U tim trenucima pada mi na pamet da im upadnem u stan sa bejzbol palicom u ruci, i ljubazno ih zamolim da budu malo tiši.
    Na kraju, kada u Prokletoj Avliji  sve utihne, i kad san dođe na oči, tu su komarci da dodatno zagorčaju život.
    Tako izgleda tipičan dan u stambenom kompleksu Prokleta Avlija :)  
     
    undefined 

Dodaj komentar





Zapamti me